< Svi podcasti

Blonde me, Antonela

Kako sam krenula i došla do Britanskog Vogua

Sezona 1> Epizoda 2

0:00 / 0:00
Kako sam krenula i došla do Britanskog Vogua
Tekst podcasta

Dobro jutro dragi moji, ponedjeljak je 5h ujutro, nisam mogla spavati, napravila sam si kavu i spremna razgovarati s vama. Najviše pitanja kojih dobivam su kako dospjeti do Vogua, koja je tajna uspjeha uopće biti objavljen 3x. Jeste li spremne čuti odgovor? Ako je vaš odgovor potvrdan, nastavite slušati i skuhajte si kavu.

Mnogo poruka dobivam od vas, a neke sam spremila kako bi vam pročitala. Pa evo jedne:
„ Draga Antonela,
Čestitam od srca, zaista je velika stvar biti tri puta zaredom u Vogue. Zanima me kako, jer nisi profesionalni model, nisi dovoljno visoka, nemaš prirodnu kosu i nemaš veliki broj pratitelja? Nadam se da mi ne zamjeraš na pitanju jer sam i sama model, radim za puno agencija, nosila sam veliki broj revija, ali još nikada nisam osvojila niti jednu jedinu naslovnicu. Veliki pozdrav, Marija”.

Ok, jeste li spremni da vam otkrijem tajnu?
Oduvijek me zanimalo, zašto je vama fokus na onome što ja nemam, na onome što ja nisam. Jer dok god je fokus na onome što ja nisam prolazi vam sve ono što ja jesam.
Vratimo se na početak, ali na početak početaka, jeste li znali da sam ovaj posao iz hobija pokrenula na faxu. Svoje slobodno vrijeme koristila sam praveći nakit, ali i svoj džeparac sam trošila na repromaterijal umjesto na kave, ručkove, krpice. Nesvakidašnje, zar ne?

Pišem i zastajem, jeste li uopće spremni da vam podijelim jednu sirovu, raw priču kako Vogua? Jeste li spremni čuti sve ne blistave situacije koje vode prema uspjehu. Ok, možda sam , zapravo jesam, bila sam pregruba, ali s jakim fokusom, vjerom u svoj rad ništa nije tako strašno. Ok, vraćam se temi. Nikada neću zaboraviti dan kad sam izradila svoju prvu ogrlicu, ali niti dan kad sam je prodala. Divna ogrlica kombinacija srebrne i smaragdno zelene boje. Mislim da se niti dan danas nitko ne bih postidio da je izvede na event. Ako tko sječa tada su bile jako moderne ogrlice kojima je baza konop, a ja nisam bila tako precizna, pa su te ogrlice u tom trenutku meni izgledale wau, ali kad je pogledam danas toliko neprecizne. Ono što ja jesam je veliki perfekcionist. Zanimljivo da sam i tada mislila da sam upravo takva i da je to najbolja ogrlica ikada. Zapravo kad bolje promislim i bila je, jer me upravo ta ogrlica vodila ka svim onim novim ogrlicama, svim onim novim uspjesima. Tad je naziv moje male radinosti bio BijouxDiva design. Bijoux od francuske riječi što znači nakit, i Diva jer su meni sve žene Dive, ali i da budem iskrena do kraja uvijek kad sam se spremala vani slušala sam Beyonce s albuma I Am… Sasha Fierce. Sad mi to zvuči kao pravi klišej, ali da u tom periodu nije bilo baš puno Diva. Sjećam se jako dobro da tada pojma nisam imala o logu, bojama, marketingu, heštegovima. Vodila sam se time da to treba biti jako kvalitetno i imati super fotku da se proda. Budimo realni nisam bila daleko od istine. Pronašla sam neku sličicu obris dame s interneta u crnoj boji i tome dodala pinki naziv, nikada neću zaboraviti tetu koja mi je tada tiskala male vrećice u kojima sam to pakirala. Pa ljudi moji, esteta od početka haha. Uzmimo u obzir da sam završila Zdravstvenu školu i pohađala Zdravstveni fakultet, a tada je Pinterest bio još nepoznanica.

Eh da, ovo tako želim podijeliti s vama, dakle u to vrijeme bila sam jako poznata po svojim cvjetnim ogrlicama. Ako mene pitate sada i onda, to su bile najoriginalnije ogrlice koje su se nosile na košulje. Cvijeće za njih stizalo mi je iz Španjolske. Ali ne bilo kakvo cvijeće, to su vam bili ombre božuri. Žalim što si nisam ostavila primjer. Nego jeste li spremni za jednu hladnu pljusku? Ja onako puna sebe, predivna 20 godišnjakinja izvedem prvi puta tu svoju oversize ogrlicu, i čujem komentar svoje kolegice kako izgledam kao krava za ispašu s tim oko sebe. Dobacila sam muuu, digla nos i nastavila dalje. Pogledajte o čemu se tu radi, zašto je stablo koje pada glasnije od cijele šume koja raste? Odgovor svi znate. I svaki put kada čujete takav komentar sjetite se te iste šume koja raste u tišini. Nakon učenja o prodaji, došlo je vrijeme kada sam konačno razumijela što je logo, što je brendiranje i odlučila promijeniti naziv branda u moje vlastito. Jer to sam ja. Sve ostalo je povijest.

Malo ću preskočiti i ubrzati jer bi ovaj podcast mogao zaista potrajati. Za mene je jako emotivno pričati o svojim počecima, jer sigurno bi ona tada djevojka bila ponosna na mene danas. Dakle, prije nego što je krenula Corona, i prije nego što smo uopće imali pojma što nam se sprema, uložim u nove materijale, web stranicu sa shopom i krenemo raditi. Shooting je fotografirao moj fotograf Dražen s kojim sam radila kolekciju prije nego sam promijenila ime. Poseban čovjek, umjetnik koji ljepše vidi najljepšu stvarnost s objektivom u ruci. Kolekciju smo snimili ispred gradske knjižnice Makarska. Bio je to najsunčaniji, najtopliji dan u rujnu, dok sam šetala u kožnoj suknji i vunenom puloveru, smijala sam se sebi, eh ludice, pa to samo ti možeš. Nakon odbrojavanja i lansiranja kolekcije, žene moje, dobila sam najpozitivniji i zapravo najveći feedback ikad. Osim bezbroj pozitivnih komentara, poruka, moja kolekcija se brzinom svjetlosti rasprodala. Osim što se rasprodala, stvorile su se liste čekanja za naše haljine i torbe. Tu bih mogla izdvojiti haljinu Jackie koju smo poslali na 3 kontinenta, u njoj smo diplomirali, vjenčavali se, zabavljali, potpisivali stalne ugovore za posao. Sve sam te divne poruke pospremila na Instagram story na AOB Brand, gdje su uvijek dostupne. Nakon ovakvog početka rez / Corona. Jedino što smo mogli je ostati doma i zabavljati vas s druge strane. Tu se zapravo rodila ideja o Manifestu kojeg sada provodimo. Upravo zato smo više od branda, jer osim odjeće i modnih dodataka stvaramo zajednicu žena koja jednu drugu podržava, zajednicu u kojoj će se razgovarati o knjigama, filmovima, glazbi, psihologiji, ali i motivirati nas.

Ok, osim što smo ostali doma i krenuli stvarati sadržaj, dogodio se potres u Zagrebu, jeste li znali da je AOb Brand donirao maskice domu za nezbrinutu djecu. Taj dan kad smo ih konačno poslali stigao nam je mail iz uredništva Vogue. Nakon dogovora i objave moje košulje Erice predstavljenoj u Vogue, ali u kućnoj atmosferi počelo je moje novo poglavlje stvaranja. Pitate li se još uvijek kako? Pratite nas u drugom dijelu podcasta gdje nastavljamo s Vogue pričom, jer drugi put kad su nas kontaktirali-bila je zabrana prelaska u županije, zabrana prelaska preko granice, moj fotograf nije iz Hrvatske što znači da nije mogao doći, tkanina i transport su kasnili, a vlastiti fotoaparat nisam posjedovala, da stvar bude još bolja kontaktirali su me samo 48h prije zaključivanja časopisa. Ok, svi znamo da sam uspjela, ali kako ostavljamo za nastavak, ….
Mali zaključak bi bio: njegujte svoju autentičnost, hrabro idite za svojim ciljevima i budite kao šuma koja raste u tišini, a ne stablo koje bučno pada.

Avec amour, A.

Korisni Linkovi: